Moj život u vrijeme koronavirusa

Ne razumijem baš cijelu ovu situaciju s koronavirusom, ali ponešto znam o tome kako je jednom školarcu koji prolazi kroz ovu situaciju. S obzirom na to da idem u četvrti razred osnovne škole imam nastavu preko HRT-a 3. Zadaće pišem preko računala i tako ih šaljem učiteljicama. Malo mi je neobično dopisivati se sa učiteljicama, pisati listiće na računalu, ne ići u školu u 7:30, ne ići u park, na likovnu radionicu, na ples...

Nikada se nisam našla u ovakvoj izvanrednoj situaciji, ali sam u nadi na će do kraja travnja sve proći i da ćemo živjeti normalnim, svakidašnjim životom.

Kako mi je pomalo dosadilo igrati se samo u dvorištu i na parkiralištu ispred zgrade, počela sam zvati prijatelje i prijateljice i dopisivati se s njima. Razgovaram s njima o tome kako oni provode dane i moj prijatelj mi je odgovorio da je i njemu prilično dosadno. Isto mi je rekla i prijateljica. Svi pišemo zadaće i igramo se doma s obitelji.

Malo sam tužna jer sam trebala proslaviti rođendan s prijateljima, ali je otkazan.

Otkazana je i rođendanska proslava mog mlađeg brata, ali smišljamo kako riješiti stvari i početi ponovo, samo malo drugačije nego inače. Došlo je i puno novih zakona kako se virus ne bi širio s osobe na osobu. Sada rade samo trgovine s prehrambenim proizvodima i ljekarne, a sve ostalo je zatvoreno - svi kafići, trgovački centri, plesni centri pa čak i parkovi za nas djecu. Zapravo mi nije toliko jasno što se događa i ne znam kada će završiti. Znam da je počelo u kineskom gradu Wuhanu i evo sada je i tu u Hrvatskoj, u Zagrebu. Ne znam kako i zašto je toliko ljudi oboljelo i zašto ih je toliko umrlo zbog te bolesti. Nadam se da taj isti virus neće oduzeti još više ljudskih života. Bravo za sve zdravstvene djelatnike koji se bore s koronavirusom! 

Ema Barišić (10), Zagreb