Postati roditelji samom sebi

Originalni članak objavljen je u New York Times-u.  Prevod teksta prenosimo u saglasnosti sa autorom.

Filozofija mi je uvijek bila privlačnija od očinstva. Nekad sam zamišljao svoj život kao niz kontemplacija, čitanja i putovanja. Nisam mnogo razmišljao o djeci, iako sam pretpostavljao da ću u nekom trenutku imati dijete. Očinstvo nije nešto što sam povezivao sa životom posvećenim filozofiji.

Međutim, sve se to promijenilo 2014. godine rođenjem moje kćerke, tri mjeseca nakon što sam odbranio svoju doktorsku disertaciju. Tokom jednog ljeta postao sam i otac i filozof. Dva identiteta su se stopila u jedan koji je bio potpuno nov. Prije njenog rođenja sam prvenstveno bio zainteresovan za političku filozofiju. Privlačila su me pitanja društvene i političke pravde, liberalizma i legitimiteta. Zatim, dok je moje dijete raslo u majčinoj utrobi, novi interesi i ideje su počele da rastu u mojoj glavi. Moja supruga je rodila dijete; dijete mi je dalo novu misao.

Roditeljstvo, kao što sam ubrzo naučio, pruža mnoge puteve za razmišljanje. Filozofi obično postavljaju čitav niz pitanja o roditeljstvu: Da li postoji moralno opravdanje za rađanje djece? Kakve su moralne dimenzije podizanja djeteta? Sada kada sam pronašao sebe kao roditelja i filozofa, počeo sam da postavljam slična pitanja: Kako da odgajam svoje dijete? Kako mogu biti dobar otac?

Kao što to zna većina roditelja novorođenčadi, prvi mjeseci roditeljstva su mješavina blaženstva, straha, frustracije i najviše od svega, nesanice.

U tim sitnim satima prvih mjeseci očinstva moja filozofska zabrinutost naišla je na jedno posebno pitanje: U koga će moja kćer izrasti? Kakav će biti njen identitet? Dok sam posmatrao njene sitne tjelesne osobine, stalno sam razmišljao o mogućim budućnostima pred njom. Da li će ona biti u mogućnosti da postane ono što želi?

Ovo pitanje ima autobiografsku pozadinu. Naime, rođen sam u u sekularnoj muslimanskoj porodici, u Bosni i Hercegovini, gdje sam proveo prvih 30 godina života. Moje punoljetstvo je bilo oblježeno brutalnim etničkim sukobom početkom devedesetih, kao i kulturnim identitetom za koji mi je rečeno da pripada meni. Progonjen zbog toga što sam dolazio iz muslimanske porodice stvorio je u meni lični i kulturni otpor. Usvojio sam i proslavio taj prezreni identitet. Postepeno sam postao musliman. Prihvatio sam metu na leđima i napravio je svojom. Ali usvajanje identiteta kao oblik otpora, kao što sam ubrzo shvatio, nije dugotrajno. Poput neugodnog poliesterskog odijela, ovaj identitet me je svrbio, i ja sam čeznuo da ‘nosim’ nešto udobnije.

Filozofija je bila neprocjenjiv dio mog procesa samostvaranja. Pomogla mi je da naučim i prihvatim ono što jesam, ali mi je dala i alate koji su mi bili potrebni za promjenu neudobnog odijela za nešto prikladnije. Jedan od prvih mislilaca koji su inspirisali ovaj proces bila je njemačka filozofkinja Hana Arent. Kada sam prvi put saznao za njeno razumijevanje slobode, odmah sam prepoznao sebe u njenim mislima. Za Arentovu, sloboda znači sposobnost za novi početak. Ona se ostvaruje u ljudskoj sposobnosti za akciju, kojom su sva nova ljudska bića obdarena. Korijen slobode, za nju, leži u konceptu “nataliteta”, u činjenici da svako novo rođenje predstavlja uvođenje nečega novog u svijet. Djeca su nešto radikalno novo, istinsko utjelovljenje slobode i vodič za strukturiranje našeg društvenog svijeta.

Omiljeni istorijski primjer nataliteta za Arentovu je američka revolucija, radikalni čin uvođenja slobode svijetu. Shvatio sam da moja čežnja za Novim Svijetom predstavlja oblik čežnje za novim sebstvom. Kada sam se doselio u Njujork, grad neprestane novosti, imao sam još jedan početak pred sobom: svoje dijete.

Mnogo sam mislio na Hanu Arendt tokom tih neprospavanih noći, dok se moja kćerka prilagođavala životu izvan materice. Ako je ona radikalna novina na ovom svijetu, sjećam se pitanja u mojoj glavi, kako joj mogu pomoći da sačuva tu novinu i da ne potisne njezinu jedinstvenost? Kako mogu da odgojim ovo malo novo biće i dozvolim joj da bude ona, a ne neko drugi? Šta mogu da uradim da podignem svoju kćer kao original, a ne samo kao kopiju mene, mog naslijeđa ili kulturnih očekivanja vremena i mjesta njenog rođenja?

Besane noći bile su produktivne na više načina. Prvo sam shvatio da je Arendtova u pravu: djeca su radikalna novina i s njima se mora tako i postupati. Iako je to ponekad teško shvatiti, pogotovo za nove roditelje koji uživaju u prepoznavanju njihovih osobina utisnutih u novorođenče (“Vidi, draga, ona ima moj nos!”), imamo i moralni i praktični imperativ da tako djelujemo. Bez obzira na gene koje je naslijedila od svoje majke i mene, moja kćerka je jedinstveno ljudsko biće; ja ne mogu predvidjeti, a još manje sam odrediti, njeno buduće ja. Da li će njen identitet potvrditi moja očekivanja? Nemam pravo da to očekujem od nje.

Bio sam svjedok mnogih roditeljskih razočaranja o tome u šta njihova djeca odrastaju: opsjednuti očevi kad saznaju da su njihovi sinovi homoseksualci, očajne majke kad njihove kćeri odbace religiju svojih roditelja. Terapije homoseksualne konverzije i otuđenih odnosi između transrodne djece i njihovih roditelja savršen su primjer roditeljskih očekivanja koja su skrenula s tračnica. Znao sam da želim da budem bolji od toga. Ali kako?

Da bi djeca odrasla kao autentična ljudska bića, a ne kao proizvod očekivanja svojih roditelja, moraju naučiti da shvate da su identiteti izgrađeni na razlozima, drugim riječima, na razumnim opravdanjima; sam koncept identiteta je izveden iz ovog koncepta razloga.

Na primjer, ako je lični identitet izvjesna vrsta vjerovanja o sebi, on je uvijek proizvod odnosa između svijesti osobe i nekog skupa činjenica. Prema tome, mogu postojati različiti razlozi za identifikaciju, u zavisnosti od prirode različitih činjenica. Neki od njih su zasnovani na načinu na koji smo fizički konstituisani. Ako se dijete osjeća ugodnije pod oznakom roda suprotnog od onog dodijeljenog pri rođenju, onda je to razlog da se tako identificira. Drugi razlozi su zasnovani na istorijskim, ekološkim i iskustvenim činjenicama.

Ako dijete uči o nekom drugom načinu života, u školi ili kroz socijalizaciju, i odluči da ga usvoji, onda roditelji moraju poštovati da dijete može imati valjani razlog da odstupi od kulture svoje porodice. Sprječavanje djece da djeluju po razlozima koje prepoznaju, bez pojašnjenja, izdaju vrijednost i značenje odnosa roditelj-dijete.

Drugo, shvatio sam da je roditeljstvo pruža savršenu vježbu za samospoznaju: Čovjek dobiva priliku za samootkrivanje. Postajanje ocem pomoglo mi je da shvatim svoju filozofsku perspektivu. Razmišljanje o razlozima koji bi mogli poduprijeti buduće ja moje kćeri pomoglo mi je da shvatim razloge koji stoje iza mog vlastitog filozofskog i osobnog identiteta. Naime, pošto sam imigrant u Sjedinjenim Državama, ja predstavljam dva državljanstva i dvije kulture.

Ovo utjelovljenje je u velikoj mjeri odgovorno za vrste filozofskih pitanja koja me zanimaju. Iako živim u Sjedinjenim Državama, postojim na granici između njih. Nikada nisam bez oba referentna sistema: bosanskog i američkog. Dvojnost je moja egzistencija. Zbog toga sam uvijek svjestan djelovanja kulture. Pošto uvijek vidim njezine granice, stalno postavljam pitanja o njenom jezgru.

Čak i moja ideja o pravu djeteta na autentični identitet utjelovljuje dvojnost filozofskih tradicija koje ga podupiru. Na primjer, autentičnost je tradicionalno bila poziv na okupljanje romantičara koji su, kao i Ruso, vjerovali da napredak prosvjetiteljstva narušava jedinstvenost pojedinaca. Svi smo mi rođeni originali, ali umiremo kao kopije. Vrijeme između našeg rođenja i naše smrti je oblikovano civilizacijom, koja nas oblikuje na načine koji su često u suprotnosti sa onim djelovima sebe koji su dati po prirodi. Uvidi Rusoa, Monteskijea, Maršala Bermana i drugih mislilaca koji su željeli da unaprijede ideal autentičnog postojanja su oduvijek imali poseban uticaj na mene.

Ipak, insistiranje na tome da osoba postane autentična kroz pristup i procjenu razloga odražava metode i ideje koje se obično nalaze u tradiciji prosvjetiteljskih mislilaca. Za razliku od romantičara, smatram da nam upotreba i promocija razuma pomaže da zaista budemo autentični. Samootuđenje je proizvod nerazumnog uma. Kao i Džon Lok, verujem da je identitet proizvod svijesti i razuma. Ne možemo biti autentični ako nismo razumni.

Besane noći s novorođenčetom su iza mene. Moja kćerka je sada 4-godišnjakinja, sa svojim identitetom i čeličnom voljom da stvari idu onako kako ona želi. Ipak, strah od neočekivane budućnosti me ponekad probudi usred noći i natjera da sve preispitam, smanjujući izglede za miran san.. Uspavanku koju trebam nigdje ne mogu naći; sve što mogu da uradim je da gledam u prazninu, bez nade da će me pogledati nazad.

Ali kad je vidim kako mirno spava, shvatim da se ne treba bojati praznine. Ona nije vrtlog besmisla što će nas dovesti do ludila. Praznina je portal do naše suštine. Ona je naša da je ispunimo svime što želimo - snovima, strahovovima, ambicijama. To nam je jedina šansa da postanemo ono što zaista jesmo: roditelji samima sebi.