Od našeg odnosa prema roditeljima ovisi i njihov odnos prema vakcinama

Dr. Merima Nokić-Čolaković, pedijatrica u DZ Bihać, među zdravstvenim je stručnjacima koji su prošli Obuku za zdravstvene radnike o Interpersonalnoj/neposrednoj komunikaciji o imunizaciji

Razgovarao: Almir Panjeta
Dr. Merima Nokić-Čolaković, pedijatrica u DZ Bihać, među zdravstvenim je stručnjacima koji su prošli Obuku za zdravstvene radnike o Interpersonalnoj/neposrednoj komunikaciji o imunizaciji
UNICEF/Panjeta

16 August/kolovoz 2019

Kakva je trenutna situacija kad je u pitanju imunizacija u USK?

Što se tiče trenutne situacije u USK, možemo reći da je nešto bolja, ali gledajući na onaj željeni procenat od 95 odsto imunizirane djece, možemo reći da smo još daleko od cilja. Po našim zvaničnim podacima, prošle godine smo imali obuhvat oko 76 posto cjelokupne dječije populacije, a krajem ove ili početkom sljedeće godine imaćemo podatke o procentu imunizacije za ovu godinu. Očekujemo da procenat bude iznad prošlogodišnjeg, obzirom na sve akcije koje su provedene i na epidemiju morbila zbog koje su se roditelji prilično dobro odazvali.

 

Trenutno na području USK borave i djeca migranti i izbjeglice, u kolikoj mjeri su uključeni u imunizaciju i zdravstveni sistem?

Imamo veliku populaciju i mnogo smo radili s njima. Dječija služba Doma zdravlja Bihać je obavila jedan veliki posao – počevši od sistematskih pregleda za upis djece u školski program u toku njihovog boravka ovdje kada smo pregledali oko 100 djece. Prethodno smo obavili određene laboratorijske analize, krvnu sliku, analizu mokraće i stolice na parazite, briseve grla i nosa. U toku epidemije morbila koju smo imali, bila je bojazan da se ne proširi među djecom izbjeglicama i migrantima, a samim tim bi se proširila i na odrasle osobe koje eventualno nisu imunizirane. U saradnji s UNICEF-om, DRC-om, Save The Children i drugima, obavili smo vakcinaciju 163 djeteta. Svako dijete je prije vakcinacije pregledano i procijenjeno da li se mogu vakcinisati. Obavljamo i redovne vakcinacije djece čiji se roditelji javljaju u našu službu i žele nastaviti s vakcinacijom tamo gdje su stali na svom putu, bilo da su zadnju vakcinu primili u Grčkoj, Srbiji ili nekoj drugoj zemlji. Mi ovdje obavimo vakcinaciju, uvedemo u našu dokumentaciju i oni dobiju dokument da se zna njihov vakcinalni status.

 

Kako je nedavna epidemija morbila uticala na roditelje da ipak ozbiljnije razmisle o vakcinaciji i u kolikoj mjeri je uticala na eventualno povećanje obuhvata?

Mislim da je u mnogome uticalo. Roditelji su se uplašili, i tih dana kada je epidemija bila na vratima veliki broj roditelja se odazvao. Čak i oni zagovornici-antivakcinalisti, roditelji koji nisu bili raspoloženi da vakcinišu svoju djecu začas su promijenili mišljenje i u tom periodu smo imali veliki broj vakcinisane djece. Zbog toga očekujem da će ukupan procenat pokrivenosti na kraju biti veći nego prošle godine.

 

Rađene su kampanje, relevantne informacije su sve dostupnije, ali mnogi će reći da je ključna direktna komunikacija pedijatra s roditeljima. Koliko je važno da ta komunikacija bude što kvalitetnija?

To je od presudnog značaja. Pedijatri, epidemiolozi, medicinske sestre koje izvode imunizaciju…, mi smo ti koji su na prvoj liniji, oni koji daju informacije, i od toga kako mi roditeljima prezentiramo imunizaciju, kako se mi odnosimo prema roditeljima, umnogome zavisi koliko će se roditelja odazvati.

 

Koji su najveći izazovi sa kojima se zdravstveni radnici suočavaju prilikom imunizacije?

Najveći izazovi su te zablude kod roditelja koje su uzele maha, zablude o štetnosti vakcinacije koje su neutemeljene. Naš najveći izazov je da mi to demantiramo, da roditeljima pokažemo da jedino vakcine mogu spriječiti bolesti protiv kojih se djeca vakcinišu. Ako njihovo dijete oboli od bolesti protiv koje  je trebalo da bude imunizirano – sve što možemo jeste umanjiti simptome . Ali jedino što može spriječiti bolesti kao što su difterija, tetanus, pertuzis, tuberkuloza, hepatitis, morbili i rubeola je u stvari vakcinacija.

 

Prošli ste Obuku za zdravstvene radnike o Interpersonalnoj/neposrednoj komunikaciji o imunizaciji koju su u saradnji s UNICEF-om BiH održali Federalno ministarstvo zdravstva i Zavod za javno zdravstvo FBiH. Koliko ste kao pedijatrica s bogatim iskustvom novog naučili nakon obuke i koliko toga možete prenijeti na kolegice i kolege?

Radionice koje su potekle od John Hopkins Instituta za komunikacije u mnogome pomogle i nama pedijatrima, i epidemiolozima, i medicinskim sestrama koje su u neposrednom kontaktu sa pacijentima. Nas sedam ljekara iz FBiH, pet pedijatara i dva epidemiologa, prisustvovalo je radionicama koje je u Beogradu organizovao UNICEF. Prošli smo petodnevni trening i nakon toga smo mi trening nastavili  sa  pedijatrima, epidemiolozima i medicinskim sestrama po kantonima, tako da smo organizirali također  radionice, ovog puta dvodnevne, u Sarajevu, Mostaru, Tuzli, Zenici, Neumu, Bihaću i Fojnici.  Imali smo priliku da na ostale prenesemo ono što smo mi naučili na tim radionicama. Cilj radionica je bio da mi prepoznamo izazove sa kojima se suočavamo i kako da prevaziđemo  propuste i unaprijedimo našu komunikaciju sa pacijentima. Radionice su bile interaktivne, bez  suhoparnih predavanja – radilo se kroz scenarije koje smo zajedno vježbali i prošli kroz šest modula i svaki od njih je obuhvatio nešto iz te komunikacije.

 

Koliki je značaj unapređenja komunikacijskih vještina kod zdravstvenih radnika i ovakvih obuka generalno?

Ovakva vrsta obuka je vrlo korisna za zdravstvene radnike jer su i oni sami tokom ovih radionica pokazali veliki interes, odaziv je bio ogroman. Nakon što smo mi prošli kroz obuku napravili smo prvi krug radionica, pa smo vidjeli da ima potrebe za još jednim krugom i još jednom obišli sve ove gradove da bismo obuhvatili sve pedijatre, epidemiologe i medicinske sestre koji su uključeni u imunizaciju i koji su iskazali interes.

 

Šta je ono što je zainteresirane najviše zanimalo, šta su najviše tražili i očekivali od radionica?

Tražile su se stručno-tehničke teme. Svakoga od zdravstvenih radnika interesuje put prolaska vakcine, kontrola vakcine, kako se vakcine kontrolišu, čuvaju, skladište, ko je proizvođač i sve što trebamo znati da sa sigurnošću možemo reći da je ono što dođe do nas i što ponudimo pacijentu ispravno. Govorilo se o problemima koji se mogu javiti, zašto se javlja lokalna reakcija, zašto opća reakcija, kako prevenirati reakciju i pripremiti dijete, kako pripremiti roditelja. Naravno, možda novina za nas je i taj “case” pristup koji podrazumijeva jedan strukturiran pristup roditelju u komunikaciji. Prvo da ga saslušamo, damo mu do znanja da smo ga saslušali i razumijeli pa da mu izložimo naučne stavove, kažemo mu nešto o sebi i tome šta smo mi sve prošli da sjedimo na tom mjestu da možemo da mu kažemo “Vakcinišite svoje dijete, vakcine su u redu, nemojte se bojati”. Zato su nam ove radionice mnogo pomogle i bile su za nas jedna novina u pristupu.

 

Koliko toga ste i sami ranije primjenjivali kroz praksu?

Prepoznala sam i puno situacija sa kojima sam se služila ne znajući za ovaj pristup “aktivno slušanje radi boljeg razumijevanja”, da se kolege i ja služimo tim u našoj komunikaciji, ali smo se naučili kako da ta komunikacija ima jednu strukturu, kako da je vodimo od početka do kraja za onih 15-ak minuta koliko je pacijent u našoj ordinaciji, i da iz ordinacije izađe sa riješenim nedoumicama i bez straha sa kojim je došao u našu ordinaciju. Veliki je strah prisutan kod roditelja o tome da li je vakcina dobra, efikasna, hoće li izazvati nus pojave i slično, i mi smo odgovorili na sva pitanja roditelja. Drago nam je da se roditelj otvori, da nam kaže u čemu je problem i da mu možemo dati pravu informaciju, jer mi smo ti koji mu tu informaciju trebaju dati, a ne internet, napisi, neutemeljeni članci i takozvane studije koji se pojavljuju.