Ništa nije nemoguće za onoga ko ima volju pokušati
To je poznata rečenica Aleksandra Velikog koja nekako najbolje opisuje ovog hrabrog 16-godišnjeg dječaka koji je u prihvatni centar Borići stigao sa svoja četiri prijatelja
- Dostupno u:
- Bosanski/Hrvatski/Srpski
- English
Kad sam upoznala Imrana prvo što sam pomislila bilo je: „Ništa nije nemoguće za onoga ko ima volju pokušati“. To je poznata rečenica Aleksandra Velikog koja nekako najbolje opisuje ovog hrabrog 16-godišnjeg dječaka koji je u prihvatni centar Borići stigao sa svoja četiri prijatelja – podijelila je starateljica u prihvatnom centru Borići, Azra Toromanović
Imran je rođen kao najstariji sin u velikoj porodici plemena Hazari u Afganistanu, koja je, osim njegovih dva brata i dvije sestre, udomila i troje djece njegovog strica. "Kada sam imao šest godina, moj otac je otišao u Iran da radi, a ja, kao najstarije muško dijete, morao sam ostati i brinuti se o porodici, jer moja majka nije smjela izlaziti iz kuće“.
Imran je u Afganistanu pohađao školu, ali nije dobro savladao čitanje i pisanje.
"Kada sam napunio devet godina, otišao sam u Iran da radim. Odmah sam počeo raditi na gradilištu. Bilo je teško ali sve sam radio kako bih slao novac svojoj porodici i pokušao sebi ostvariti bolju budućnost od one koja mi se nudila u Afganistanu."
Nakon tri godine boravka i teškog rada u Iranu, Imran je odlučio da svoj život želi nastaviti negdje drugdje, te se uputio prema Turskoj. Tamo se zadržao tri i pol godine, radeći sve vrijeme poslove čišćenja i pranja u restoranima. "Jednom me policija uhvatila i oduzela mi sve što sam imao", ispričao je i dodao s osmijehom „znam da je to šta sam imao bilo malo, ali meni je to bilo sve.“
Odlučio je napustiti Tursku i 18 dana pješačio do Grčke, pa nakon nekoliko mjeseci preko Albanije i Crne Gore do Bosne i Hercegovine. Njegova starateljica kaže da je sedam puta pokušao ući u Hrvatsku, ali svaki put bezuspješno. Usprkos svemu, Imran je zadržao osmijeh na licu i nije izgubio nadu u bolju budućnost.
Imran sanja da se školuje i da postane kuhar. "Najvažnije mi je pronaći mjesto u svijetu gdje se mogu obrazovati, raditi i obezbijediti dostojan život svojoj porodici. Moj cilj je Njemačka", rekao je.
Njegova starateljica dodaje: „U prihvatnom centru Borići Imran redovno pohađa radionice i često priprema jela u zajedničkoj kuhinji. On voli i umjetnost pa svoje dane ispunjava crtanjem i pisanjem poezije. Od njega sam naučila šta stvarno znači biti hrabar i uporan, i nikada ne gubiti optimizam i nadu.“
"Sretan sam što ovdje mogu razgovarati s kulturološkim medijatorima koji govore moj jezik, što imam priliku da učim, a posebno što znam da sam ovdje na sigurnom i što imam starateljicu koja se brine o meni" kaže Imran na kraju.
Uz podršku UNICEF-a i WV Njemačka, World Vision pruža 24/7 zaštitu za djecu bez pratnje u pokretu. Uz podršku staratelja, psihoterapeuta, službenika za zaštitu djece i kulturoloških medijatora, djeca uče, druže se, liječe traume i ponovo otkrivaju snagu i potencijal da ostvare svoje snove. Staratelji su u prihvatnim centrima prisutni 24 sata dnevno dok brinu o potrebama djece u pokretu, štite njihova prava i osiguravaju najbolje interese ovih, najranjivih dječaka i djevojčica.
