Mjesto ljubavi i utočišta

*Bilal je desetogodišnji dječak iz Irana koji trenutno živi u malom selu na granici sa Hrvatskom, u blizini Bihaća, u Bosni i Hercegovini. Napustio je domovinu prije tri godine, sa svojim ocem. Njegov otac je samohrani roditelj, a dječakova majka ih je napustila nedugo nakon Bilalovog rođenja. Bili su primorani napustiti Iran, zbog progona na etničkoj osnovi. Po dolasku u Bosnu i Hercegovinu nisu znali gdje da idu, niti šta da rade, pa su slijedili stope ostalih putnika. 

''Vidio sam da svi drugi migranti kupuju autobusne karte za ovo selo, koje je blizu granice sa Hrvatskom. I ja sam kupio dvije karte. Pokušali smo preći granicu već prvo večer, ali je Bilal dobio temperaturu pa smo morali ostati. Tri sedmice smo spavali u napuštenoj kući u selu. Iako je bilo ljeto, noći su bile jako hladne, a mi nismo imali ništa. Koristio sam stari tepih, kako bih pokrio Bilala dok spava.'' – prisjeća se Bilalov otac. 

Od skoro 6000 migranata/tražitelja azila trenutno smještenih u privremenim prihvatnim centrima u Bosni i Hercegovini, 900 su djeca. UNICEF sa partnerima i kroz suradnju sa Centrima za socijalni rad, pruža brigu i podršku djeci 24h dnevno, sedam dana u sedmici. Procijenjuje se da još 2700 migranata/tražitelja azila, od kojih je oko stotinu djece, spava vani, bez pristupa adekvatnom smještaju. 

Tokom treće sedmice Bilalovog boravke u selu, mještanin koji živi u inostranstvu, velikodušno im je ponudio da borave u njegovoj kući. Uz pomoć lokalnog stanovništva, Bilal je upisan u školu, a njegov otac je počeo raditi razne nadničarske poslove, kako bi ih uzdržavao. 

Zahvaljujući Bilalovoj ljubaznoj i prijateljskoj naravi, uskoro su stekli znatnu popularnost u selu. Jedna od mještanki kojoj je Bilal postao jako privržen, bila je Lejla, lokalna frizerka. Tokom jedne od posjeta njenoj kući, zbog šišanja, dječak, kojem je očito nedostajala majčinska figura u životu, predložio je Lejli da se uda za njegovog oca. 

''Ne pričam engleski, ali sam po gestikulacijama koje je Bilal pravio rukama mogla razumijeti šta želi reći riječima: ''You marry my baba'', prisjeća se Lejla uz smijeh. 

Hladna zima je stigla, a kuća u kojoj su živjeli Bilal i njegov otac nije imala grijanje. Iako su imali krov nad glavom, hladnoća je bila nepodnošljiva. Lejla, koja je živjela sama s majkom, često bi ih pozvala na kafu ili ručak. Iako su i same skromno živjele u maloj kući, ponudile su Bilalu i njegovom ocu sobu u kući tokom zime. 

''Polako smo počeli komunicirati, najviše gestikulacijama i nedugo zatim, rodila se ljubav.'' - priča Lejla opisujući početak veze sa Bilalovim ocem. Sljedeću zimu dočekali su kao porodica. 

Bilal je trenutno upisan u treći razred osnovne škole. Voli sve predmete, ali najdraži su mu matematika i tjelesni odgoj. Voli auta i kamione i želio bi postati automehaničar jednog dana. 

''Mogu prepoznati sva auta u selu po njihovim registracijskim oznakama'', hvali se Bilal svojim dobrim pamćenjem, ''također ih mogu prepoznati po zvuku motora.'' 

Šest mjeseci nakon priliva prvih izbjeglica i migranata u Bosnu i Hercegovinu državne škole su otvorile vrata za djecu izbjeglice i migrante. Iako se upis djece izbjeglica i migratana u škole ispočetka pokazao izazovnim, UNICEF je postigao dogovor sa Ministarstvom obrazovanja i na taj način omogućio da 636 djece izbjeglica i migranata uđe u formalni nastavni proces. UNICEF također podržava djecu poput Bilala u vidu odjeće i školskog pribora. 

Na pitanje o prijateljima Bilal uzdiše: ''Imam prijatelje i volim se igrati s njima, ali ne volim kada mi govore da sam migrant. Samo želim biti jedan od njih, želim biti prihvaćen.'' 

Bilal i njegov otac trenutno su u procesu traženja azila u Bosni i Hercegovini i iščekuju finalnu odluku o tome da li će Bilal koji je definitivno ''jedan od nas'', sada i službeno postati ''prihvaćen''. 

*Imena i detalji koji otkrivaju identitete su promijenjeni kako bi se zaštitila privatnost i sigurnost djece