Ja ću biti reporter
“Zamišljao sam da ću imati priliku da pričam ljudima o djeci koja su zaboravljena, o siromaštvu i zanemarivanju”
- Dostupno u:
- Bosanski/Hrvatski/Srpski
- English
Arman* (17) je rođen u Avganistanu**, kao treće dijete u porodici od 7 djece. Odrastao je sa 4 sestre, 2 brata i roditeljima.
"Moja zemlja nikada nije bila bezbijedno mjesto. Majka nije radila, a otac je radio kao vulkanizer i vozač kamiona. Ponekad mama nije ni jela, kako bi nama, djeci, ostalo više hrane", kaže Arman o svom životu u Avganistanu.
Uprkos teškim okolnostima, Armanovi roditelji su uspjeli da ga pošalju u školu i dječak je naučio čitati i pisati.
“U školi koju sam pohađao bilo je samo 15 knjiga koje smo mi djeca međusobno dijelili. Uspio sam da završim 6 razreda”, kaže Arman.
Kada je bio mali, Arman je sanjao da postane novinar i da izvještava o situaciji u svojoj zemlji i svijetu.
“Zamišljao sam da ću imati priliku da pričam ljudima o djeci koja su zaboravljena, o siromaštvu i zanemarivanju”, kaže Arman.
Armanov san je stavljen na čekanje kada je dječak morao napustiti školu i početi raditi.
“Moj otac se razbolio i morao sam da radim njegov posao. Nisam mogao da vozim kamion jer sam bio mali, ali sam naučio da radim kao vulkanizer. Nakon godinu dana putevi su zatvoreni, I kretanje je bilo ograničeno. Morao sam napustiti taj posao. Odlučio sam da krenem u Evropu kako bih ostvario svoj san”, priča dječak.
Arman je napustio Avganistan kada je imao manje od 15 godina. Sada ima 17 godina. U Bosnu i Hercegovinu je stigao prije četiri mjeseca. Nerado govori o svom putovanju, ali je spomenuo da je morao skupljati i prodavati kartonsku ambalažu da bi imao novca za hranu i putovanje.
Arman već četiri mjeseca boravi u Privremenom prihvatnom centru Usivak.
“Upoznao sam djecu koja ovdje žive i družimo se zajedno. Upoznao sam čak i dječaka koji govori turski i mislim da smo se sprijateljili”, kaže dječak.
Arman sada pohađa nastavu neformalnog obrazovanja u Privremenom prihvatnom centru Usivak. World Vision tim radi 24/7 u centru, nudeći dječacima poput Armana savjetovanje, radnu terapiju i rad na njihovim individualnim razvojnim planovima.
“Moje ruke su kao ruke starca jer sam nosio previše tereta. Sada držim olovku i vježbam pisanje.”
Ali prošlo je neko vrijeme prije nego što je Arman počeo dolaziti u radionice.
„Arman je u kamp došao sa suicidalnim idejama, povučen, bez motivacije za aktivnosti i komunikaciju. Prvo mu je pruženo starateljstvo, zatim psihoterapija, a dobio je i psihijatrijsku podršku“, kaže Amela Hadžihasanović, psihoterapeutkinja.
„Ranije sam želio da budem sam i nisam htio da govorim pred drugim ljudima. Sada redovno pohađam aktivnosti. Ako ne želim da pričam, u redu je. Normalno je da ponekad samo želim da sjedim i slušam druge. I druga djeca to ponekad žele. Nisam neobičan ili drugačiji kao što sam nekada vjerovao."
Arman je u početku želio otići u London, ali je tokom boravka u kampu Ušivak počeo razmišljati o ostanku u Bosni i Hercegovini. Imao je konsultacije sa starateljem i dobio informacije o proceduri za dobijanje azila.
„Jednog dana ćete me gledati na televiziji kada budem reporter“, rekao nam je.
UNICEF u partnerstvu sa World Vision pruža 24/7 zaštitu za djecu bez pratnje u pokretu. Uz podršku staratelja, psihoterapeuta, službenika za zaštitu djece i kulturoloških medijatora, djeca uče, druže se, liječe traume i ponovo otkrivaju snagu i potencijal da ostvare svoje snove.
*Ime je zamijenjeno zbog zaštite maloljetnika
**Afganistan i dalje doživljava krize, uključujući sušu, poplave, nesigurnost, političku i ekonomsku nestabilnost i raseljavanje, što sve predstavlja ozbiljne rizike za djecu. Otprilike dvije trećine ljudi u Afganistanu ne može zadovoljiti svoje osnovne potrebe zbog kriza koje su prešle iz sukoba u ekonomski šok, sušu i rodnu krizu, a milionima djece i dalje su potrebne osnovne usluge. Dječija prava su sve više na udaru, dok je njihovo djetinjstvo narušeno lišavanjem. Previše djece u Afganistanu svjedočilo je scenama koje nijedno dijete nikada ne bi trebalo vidjeti. Djeca i adolescenti se bore sa anksioznostima i strahovima, a mnogima je očajnički potrebna podrška mentalnog zdravlja. Očekuje se da će se oko 2,3 miliona djece suočiti s akutnom pothranjenošću u 2023. godini, dok će 875.000 njih trebati liječenje zbog teške akutne pothranjenosti – stanje opasno po život i potreba za obrazovanjem u cijeloj zemlji je na najvišem nivou, posebno u područjima gdje nema škola i djeca su godinama uskraćena za obrazovanje.
