Inkluzija kao filozofsko i životno opredijeljenje

Dr. Nirvana Pištoljević, izvršna direktorica EDUS-a: “Mora se nastaviti sa razvojem kapaciteta za pružanje servisa detekcije, dijagnostike i intervencije i time dati podrška djetetu i porodici“

Almir Panjeta za UNICEF
Dr. Nirvana Pištoljević, izvršna direktorica EDUS-a: “Mora se nastaviti sa razvojem kapaciteta za pružanje servisa detekcije, dijagnostike i intervencije i time dati podrška djetetu i porodici“
UNICEF/Panjeta

23 Septembar 2019

Udruženje za unapređenje obrazovanja i podrške djeci sa i bez poteškoća u razvoju EDUS (Edukacija za sve) već skoro 10 godina aktivno radi na unaprijeđenju obrazovanja i podrške djeci sa i bez poteškoća u razvoju. Šta biste izdvojili kao najveći uspjeh u tom periodu, a gdje mislite da se moglo uraditi više?

Naš najveći uspjeh je što smo opstali, i zbog toga se čuje o ovakvim stvarima. Uspjeh je što smo pomogli jako veliki broj djece da ostanu i uspiju u redovnom školovanju, i što smo roditeljima podigli nivo razumijevanja šta sve njihovo dijete može i kako mogu da se bore. Danas imate jako mnogo roditelja koji se bave zagovaranjem, čega ranije nije mnogo bilo. Roditelji sve više shvataju da neko mora gurati sistem da se unaprijedi. Tu je još mnogo divnih ljudi i udruženja koja se bore, i sazrela je priča u kojoj roditelji shvataju da njihova djeca nisu ‘defektna’, da nisu za ustanove nego vrtiće I škole i da im to nije jedina opcija. Naš doprinos je što smo pokazali da djeca mogu, da ima načina. Samim tim što smo napravili toliko napretka kod djece i pokazali da može, podigli smo i nadanja i očekivanja roditelja. Takođe što smo BiH dali prve i jedine moderne mjerne instrumente za detekciju, dijagnostiku i intervenciju i otkrili norme razvoje naše djece.

 

Uz izuzetak nekoliko Centara za rani rast i razvoj u BiH koji su otvoreni uz podršku UNICEF-a u kojima je sve o čemu govorite dobro zaživjelo, čini se da postoji još mnogo prostora da se koncept proširi?

Imamo na dosta lokacija veoma uspješne priče, kao što je u Foči gdje imamo nevjerovatnu priču i gdje Centar funkcioniše u sklopu vrtića. U Tuzli i Vitezu je to u slopu doma zdravlja, kao i u Tomislavgradu, ali sa saradnjom sa drugim javnim ustanovam, u Mostaru u sklopu vrtića opet. Poenta je da zajednica mora da se odluči za takav vid rada i da to podupre. Na bilo kojoj lokaciji se morate uvezati sa vrtićem, sa domom zdravlja, direktor institucije mora da da potporu, cijela pedijatrijska služba ili vrtić moraju da prihvati novi model rada i podrže tako nešto. Uz to je korisna i podrška lokalne uprave koja može da pomogne s prostorom. Ako se cijela zajednica uključi onda imamo jednu uspješnu priču što je na primjer u Foči uspjelo totalno. Uradili smo i cijeli dio koncepta koji se bavi edukacijom roditelja, ali smo napravili plan i program za stručni kadar kako da educira roditelje. Umjesto da pravite publikacije i dajete ih roditeljima da čitaju, istrenirali smo stručni kadar kako da organizuje edukacije roditelja na određene teme koje se bave razvojem – od vakcinacije, ishrane, igre… Sve informacije i sve što smo razvili došlo je s terena, obišli smo sve i sva pitanja inkorporirali. Nudimo set materijala koji svako može uzeti u svojoj zajednici i prilagodi sebi zavisno od sredine, svaka lokacija razvija svoj modalitet

 

Mnoge stvari vezane za inkluziju, rani razvoj i detekciju, razne servise i podršku prije deset godina bile su nezamislive, a danas se, iako puno toga još nedostaje, podrazumijevaju. Mislite li da je sve što je urađeno proteklih godina s pravom podiglo očekivanja roditelja, i koliko je sistem spreman ta očekivanja ispuniti?

Nažalost još uvijek nije dovoljno spreman s obzirom na tromost i zastarjelost i jako je teško. Neke standarde koje smo imali prije rata, 25 godina poslije umjesto da ih unaprijedimo oni su sniženi. Naročito sistem specijalnog obrazovanja u kojem nekih 70 godina tapkamo u mjestu dok je svijet u tome daleko otišao – svake godine se mijenjaju, veliki je broj pristupa i načina i do sada smo mogli isprobati bar pet pa izabrati neki. Najveći problem je što taj sistem toliko ide u razdvojenoj tračnici od opšteg obrazovanja, a ne smije biti, jer jedan treba da podupire drugi da bi sva djeca bila uspješna. Kod nas se priča o inkluziji, ali ne razumijemo da je inkluzija filozofsko i životno opredijeljenje, a ne samo ubaciti dijete s poteškoćama u učionicu i dati mu da ga neko “pazi”. Inkluzija je koncept cijeli koji podrazumijeva da ljudi koji su specijalizirani daju podršku i da nam je svima cilj da dijete ostane sa svojim vršnjacima i da mu se da ono što je najbolje za to dijete, a to izostaje i ne vidim u dugoročnim ciljevima. Misija i vizija specijalnog, odnosno specijalizovanog obrazovanja što bi bio adekvatniji prevod, treba da je podrška ili vraćanje djeteta u redovni sistem obrazovanja ili maksimalno mu dati šansu da sa svojim mogućnostima provodi što više vremena sa vršnjacima tipičnog razvoja. A za to ima milion načina, i baš zbog toga se radi individualizacija kako bi za svako dijete napravili optimalan model kakav mu treba ili odgovara.

Koncept ranog razvoja i detekcije razvijen u EDUS-u prihvaćen u regiji, a preuzima ga i Palestina
UNICEF/A.Kapetanovic

Među planovima EDUS-a u sljedećem periodu je i zagovaranje Naučnog centra za podršku inkluziji. O kakvom centru bi se radilo i na koji način mislite da se njegovo otvaranje može i treba realizirati?

Grupa roditelja se 2017. sastala, sjela i napisala cijelu tu strategiju i uz konsultacije s nama, sa specijalnim školama i drugima izašli sa jednom cijelom idejom i ponudili jedan model šta bi mi mogli da ponudimo za BiH što bi za početak mijenjalo ovu “politiku dvije odvojene svijesti”. Razmišljali smo o tome da bismo mogli napraviti jedan centar koji bi bio resurs za podršku inkluziji. Imao bi pokazne inkluzivne učionice I gdje bi djeca sa poteškoćama mogla biti u centru, a onda bi se sa par škola započeo lagani prelazak djece u redovan system sa podrškom pa onda bez nje. Za početak bi se radilo sa četiri škole i četiri vrtića, tako da bismo odmah djecu pripremali u vrtićima da dođu do škole, a istovremeno bismo polako educirali kadar s novim metodologijama, i da se iz tog centra širi sve. Dokument je iznesen na Vladu Kantona Sarajevo koji ima jako puno resursa, i sve veći broj roditalja djece s poteškoćama koji su svjesni da žele obrazovanje za svoju djecu, a ne samo rehabilitaciju ili terapiju, i ideja je da se jedna od zgrada kojih također ima transformiše u taj Centar za podršku inkluziji. Formirana je interresorna radna grupa, ali još uvijek se čeka na samu realizaciju.

 

Ulaganje u rani dječiji rast i razvoj i odgovorno roditeljstvo bili su među fokusima ranijeg Strateškog plana za unapređenje ranog rasta i razvoja djece u FBiH. Šta će biti u fokusu novog Strateškog plana?

Ako govorimo o Strateškom planu za unaprjeđenje ranog rasta i razvoja djece u FBIH, nakon 2017 nemamo usvojen novi dokumenta, ali postoji Strategija za unaprjeđenje prava i položaja osoba s invaliditetom u FBIH za period 2016.-2021. u kojoj se navodi sve što smo uradili do sada. Podjećam, proces profesionalne edukacije započet je u aprilu 2015. godine. Tako se u Strategiji navodi kako su kroz saradnju UNICEFA i NVO Edukacija za sve (EDUS), uz podršku nadležnih resornih ministarstava, razvijeni  Vodiči za stručnjake iz oblasti ranog rasta i razvoja, te provedena standardizacija Skala kao osnovnog mjernog instrumenta te se provode organizirane edukacije zdravstvenih djelatnika na primarnoj razini zdravstvene zaštite vezano za njihovu primjenu. U toku je i proces izmjene legislative u dijelu koji se odnosi na uređivanje pružanja usluga ranog rasta i razvoja, te njihovo praćenja. Istovremeno su razvijani i edukativni materijali za roditelje, kojeg koriste obučeni stručnjaci kako bi pružili adekvatnu podršku porodicama kroz sistematsku edukaciju roditelja”.

 

Šta sve to znači za budući razvoj inkluzivnih praksi i ranog rasta i razvoja?

Sve nabrojano bilo je kruna našeg ranijeg projekta, i to je sada sve zvanično uvedeno u sistem. Strategija navodi i kako je uz podršku federalne Radne grupe za rani rast i razvoj djece i sva tri relevantna ministarstva Federacije BiH kreirano nekoliko publikacija, i to: Vodič za procjenu i izradu individulanih razvojnih programa za djecu od rođenja do treće godine; Vodič za procjenu i izradu individulanih razvojnih programa za djecu od treće do šeste godine; Kurikulum za edukaciju roditelja od rođenja djece do polaska u školu; Razvojne bihevioralne skale za procjenu razvoja djeteta uzrasta od prvog mjeseca do navršenih šest godina, te su kreirani i materijali za roditelje djece sa tipičnim i atipičnim razvojem. Na svemu smo aktivno radili, to je prepoznato i uvedeno u sistem, i sada treba da se provodi.

 

Koliko je važno da se sad sistem još aktivnije uključi kako bi se ono što je zacrtano Strateškim planom i ispunilo te kako unaprijediti sistem podrške djeci sa i bez poteškoća u razvoju?

Postoji osnovnih devet ciljeva sa aktivnostima koje se trebaju sprovoditi, od kojih su za nas značajne sljedeće: Nastaviti edukacije iz rane detekcije, dijagnostike i intervencije profesionalaca koji se bave unapređenjem ranog rasta i razvoja djece; Nastaviti sa promocijom važnosti ranog rasta i razvoja, uz promovisanje dostupne usluge iz ove oblasti i to ne samo među roditeljima, nego i među profesionalcima iz drugih oblasti; Unaprijediti programe prevencije invaliditeta i programe rane detekcije i intervencije u ranom rastu i razvoju.  U suštini, mora se nastaviti sa razvojem kapaciteta za pružanje servisa detekcije, dijagnostike i intervencije i time dati podrška djetetu i porodici. U isto vrijeme mora se nastaviti na reformi visokoškolskih ustanova koji produciraju nedovoljno napredan i kvalifikovan kadar da pruža nove servise i koristi nove moderne metode i instrumente, a u isto vrijeme raditi na doedukaciji i unapređenju postojećih kadrova i sistema. Reforma u sve tri sistema je potreba da bi se novi koncept kao unapredjenje ranog rasta i razvoja sve djece uspostavio na svakom nivou.

 

Nakon što je u jednom momentu bio upitan, EDUS program kroz koji je proteklih godina veliki broj djece dobio adekvatnu podršku i uspješno uključen u redovne škole i vrtiće je nastavljen. Koliko je izvjesno da će program u narednom periodu i dalje biti podržan te kakva je perspektiva njegovog širenja?

Imamo  204 djece na listi čekanja koji bi da negdje krenu u septembru. Zbog još uvijek nerazjašnjenog našeg statusa u zgradi u kojoj trenutno boravimo, kao i drugih odnosa, mi još ne znamo da li ćemo u septrembru nastaviti sa našim programom. Pokušavali smo sa Vladom KS napraviti neki vid novog modeliteta rada koji je u svijetu poznat a to je privatno-javno partnerstvo gdje mi možemo da damo znanje kako i moderne metodologije, trening sistem koji mi radimo, naučno zasnovan i dokazan model pristupa obrazovanju, ali ne samo djeteta, nego i edukatora, učitelja ili terapeuta, do kontinuiranog praćenja napretka djece od rane intervencije s 18 mjeseci do srednje škole ili fakulteta. Konstantno se mjeri i analizira na kojem je nivou dijete došlo, koje su vještine koje ima, a koje treba da razvije, i bazirano na dječijim potrebama i njegovim ‘jakim stranama’ mi kreiramo individualni pristup za svako dijete, te mjerimo i pratimo dječiji napredak kontinuirano.

Potrebno je da se ovako nešto ozvaniči, potreban je veći prostor jer već ima više djece nego trenutni može da ih primi, potrebni su jasno definisani modeli rada jer roditelji zahtijevaju  intenzivan i naučno validiran rad sa svojom djecom u usporedbi sa eklektičkim modelom koji u sebi u suštini nema nikakvih definisanih mjerenja ishoda niti odgovornosti.  Ministarstvo je EDUS ovog mjeseca upravo proglasilo eksperimentalnim programom, te imamo sad tu polaznu tačku, i sad je na nama i Javnoj ustanovi “Vladimir Nazor” da iznađemo način za moguću saradnji i implementaciju, ukoliko EDUS iznađe financijska sredstva za svoj opstanak.

 

Nirvana Pistoljevic intervju
UNICEF/Calkic

Šta sve djeca dobiju kroz ovaj program i koliko je on koristan najprije za djecu zbog kojih se i provodi, a onda za njihove roditelje, škole te sistem i društvo u cjelini?

Djeca koja prođu kroz ovaj program dobiju jedan individualiziran pristup na svakom nivou i to je jedan razvojni pristup, holistički pogled na dijete koji nije terapeutski i medicinski, nego radimo sa djetetom ‘sa svih strana’ i podupiremo dječiji razvoj radeći na razvoju akademskih vještina, govora, motorike, samopomoći, adaptilnih vještina, igranja, socijalizacije…, i sve to je integrisano u jedan cjelodnevni boravak, kroz inkluzivni pristup vrtiću u kojem je za svako dijete individulizairan pristup, ali sva djeca su zajedno i radi se u grupi. Jednostavno, to je naučni pristup podučavanju, jasno definisan i precizan i konstatno se validira. Nauka nam tu daje fini balans između rada djece u grupi, pokrivanja svih tematskih oblasti koje tipično svako dijete prolazi, ali individualan pristup svakom djetetu da bi to savladalo. Tako da djeca dobiju optimalnu stimulaciju za njihovu razvojnu dob, ali isto tako za njihov nivo funkcionisanja. To je intenzivno i pet sati dnevno tokom kojih se sve oblasti prepliću, svaki edukator pristupa djetetu kao cjelini, onda dobijete najbrži mogući napredak. Kontinuirano nam je cilj inkluzivno obrazovanje i obrazovanje djeteta sa svojim vršnjacima. Cilj je djetetu dati znanje za bar razreda unaprijed, da djeca znaju sva slova, čitati, sabiranje i oduzimanje bar do 10, tako da im damo bazalne vještine koje neće izgubiti u međuvremenu i da ne kaskaju za svojim vršnjacima kada upišu redovnu školu. Djeci koja zahtjevaju viši novo podrške, nastavljamo razvijati vještine prema normama tipićnog razvoja djece iz njihove zemlje. 

 

Kroz EDUS-ove obuke prošli su mnogi roditelji, primjenom naučne metodologije podržan je rad više stotina djece, a kroz taj rad desetine stručnjaka dobilo je adekvatnu obuku. Šta to danas znači na terenu?

U BiH danas imamo više od 600 ljudi, profesionalaca koji su prošli kroz neke dijelove našeg treninga. S UNICEF-om smo razvili jedan model za Bosnu i Hercegovinu, odnosno za zemlje niskog ili srednjeg  dohotka,  i pristupili smo tome transdiciplinarno što je najmoderniji način pristupa bilo čemu sada u svijetu zato što ne možete imati model u kojem svaki stručnjak ima svoj alat, svoju kancelariju i unutar toga dijete između tih pet stručnjaka samo pokušava integrisati naučeno. Jednostavno nemamo novca za takav model, u stvari nema ga niko i najbogatije zemlje se s tim bore. Mi smo napravili jedan model da ujedinimo stručnjake i da svima damo jedinstveni trening koji se bazira na razvoju, jednostavnim, raumljivim jezikom funkcionalnih vještina.. Dijete tipičnog razvoja ili koje se atipično razvija – nema nikakvih razlika, razvoj je razvoj, postoji sekvenca i mi po njoj gradimo program. Trenirali smo stručnjake za ovaj pristup koji je razvojni, imamo model za BiH za ranu detekciju, za praćenje razvoja tipične djece i da li je on u skladu sa uzrastom, i automatski ćete detektovati ako neko dijete ima zakašnjenje, ali i detektovati djecu koja su napredna. To bi vam trebalo dati dovoljno podataka i znanja da možete da urgirate.  Potom smo razvili sljedeći model za intervenciju kod mališana koji imaju detektovana kašnjenja, i sistem kako da što ranije počnemo s nekim vidom intervencije da dostignu svoje vršnjake i da su spremni za školu. Taj model smo razvili i trenirali smo veliki broj pedijatara, pedijatrijskih medicinskih sestara, tehničara, patronažnih sestara i stručnih saradnika u domovima zdravlja, jer dom zdravlja je prva lokacija gdje vidiš dijete, i sva djeca u BiH će, išla u predškolsko ili ne, ipak proći kroz dom zdravlja. Tako smo i bazirali sistem jer smo nažalost s 10 do 13 odsto djece samo ukljucene u predškolske progame, zemlja s najnižim obuhvatom djece predškolskim obrazovanjem u Evropi. Zato smo odlučili tamo uputiti najviše znanja da nam djeca jednostavno ne “prolete” pa da tek sa šest-sedam godina saznamo da postoji neko kašnjenje, neka poteškoća, a 90 posto ljudskog mozga se razvije do pete godine ,tako da se mora uraditi što je vise moguće do tada...

 

Razvili smo i drugi set treninga gdje smo trenirali stručni kadar pri vrtićima, domovima zdravlja i centrima za socijalni rad, na svim lokacijama gdje imaju dodira s djecom kako da rade intervenciju, stimulaciju razvojnih vještina. Razvili smo mjerne instrumente za detekciju, intervenciju i edukaciju rodietlja, i modele kako mogu da identifikuju i kroz igru, što je najbitnije, stimulišu tačno ono što se nije razvilo. To je ono što smo mi uradili za BiH.

 

Koncept centara za rast i razvoj koje ste razvili funkcioniše u BiH, ali i šire, između ostalih i u Palestini čije ste stručnjake obučavali u saradnji s UNICEF-om Palestine. Da li je koncept zaživio u toj zemlji i u kojoj mjeri?

Prvi i jedini u BiH imamo razvijene razvojne norme, kako se dijete razvija od rođenja do šeste godine, sada ćemo je validirati i napraviti to u Palestini gdje to ide sistemski, to je jedan ogroman poduhvat sa Zapadnom obalom i sa Gazom gdje polako gradimo sistem, napisana je nacionalna strategija, materijali prevedeni, rade se validacijska studija i pravimo razvojne norme za djecu. Razlika je što se kod njih socijalni sistem bavi djecom od dvije do četiri godine kada ih preuzima ministarstvo obrazovanja, vrtići. Interesantno je kako lako možemo doći i do male djece. Radimo sa ministarstvima i to će biti uspostavljeno na nivou cijele države. Radimo mi i sa Hrvatskom, Srbijom i Crnom Gorom treninge kako bi se uspostavio ovaj jednostavan metod i pristup koji omogućava da se što prije i što ranije raščistimo šta treba s djetetom i da s njim počne konkretno raditi na razvoju potrebnivještina.