Priče iz života

Priče iz života

 

Nikola Kokoruš priča o životu nakon nesreće s nagaznom minom

© UNICEF/BIH
Nikola Kokoruš

Bacivši “ono što je izgledalo kao sjajna metalna igračka” na prednje stepenice svoje kuće, trogodišnji Nikola Kokoruš gledao je kako “lete prekrasne iskre.” Pronašao ju je vršljajući po obližnjoj hrpi smeća. Iznenada, igračka je eksplodirala otkinuvši tri prsta s Nikoline desne ruke. Njegova majka, koja je prala veš u dvorištu, dotrčala je i onesvijestila se vidjevši njegovu osakaćenu ruku. Nikolina smrtonosna igračka bila je detonator nagazne mine koju je odbacila obližnja tvornica koja je pravila zalihe mina.

Bilo je to 1993. Na vrhuncu rata u Bosni i Hercegovini i oko njegovog planinskog sela Drinića, blizu Bosanskog Petrovca u sjeveroistočnoj Bosni, vodile su se borbe. Nikola je hitno prebačen u bolnicu. Plašeći se da će sićušni metalni komadići u njegovoj ruci postati opasni po njega, doktori su mu amputirali cijelu desnu ruku – ono što bi bila njegova ruka kojom piše - ruku koja je potrebna njegovom ocu, farmeru, da pomogne pri uzgajanju stoke. Dok je odrastao shvatao je da se, premda je bol  povrede uminuo, ipak suočava sa poteškoćama koje je društvo oko njega stvaralo. Rat je dvije godine nakon njegove povrede učinio da njegova porodica napusti svoj dom, Njegovo selo je spaljeno a porodica je morala pobjeći u nepoznato novo mjesto, sjeverni grad Derventu, na četri godine. Za razliku od situacije u njegovom rodnom selu, ljudi u gradu nisu ga poznavali i nisu marili za njegovo stanje. Ljudi na ulici su pravili okrutne primjedbe na račun njegove ruke. Da bi to spriječio, Nikola je insistirao da ga majka prati do škole kako bi ga zaštitila od bezosjećajnih komentara.

Nikoli je sada 14 godina a rat je završio prije deset. Njegova se porodica vratila u Drinić gdje ga kako on kaže: “ljudi prihvataju onakvim kakav jesam”. U devetom razredu osnovne škole koju pohađa 80 učenika on je veoma dobar fudbaler i pjeva narodne pjesme u grupi sa svoja tri prijatelja. On još ne može pomagati svom ocu na farmi ali pomaže kod skupljanja drva za ogrev u šumi i želi postati automehaničar kada završi školu. “Ne znam kako bi mi život bio drugačiji da nisam taknuo taj eksploziv”, kaže. “Znam da bi bio lakši – ne samo za mene već i za moju majku i oca također.” Prije nekoliko godina Nikola je prerastao svoju protezu a njegovi roditelji, bez zdravstvenog osiguranja, ne mogu priuštiti da kupe novu. Uprkos tome i svim njegovim poteškoćama, Nikola ostaje skromno suzdržan u pogledu svoje povrede:

 “Smatram da sam imao sreće, samo sam izgubio ruku”, kaže. “Znam da su mnoga djeca poginula u nesrećama s minama.

"Poznajem mnogo djece čiji su roditelji poginuli od nagaznih mina. Ne znam kako BIH preživio da izgubim svog oca ili majku”.  Zbog priča poput ove UNICEF smatra mine i neeksplodirana ubojita sredstva glavnom prijetnjom “prirođenom pravu djece na život” sadržanom u UN Konvenciji o pravima djece iz 1989. godine.   

“Djeca nikad ne bi trebalo da budu kažnjena, kao što sam ja bio, za svoju radoznalost i nevinu želju za igrom”, kaže Nikola. “Prisutsvo nagaznih mina znaèi da su djeca stalno u opasnosti.” Nikola je jedan od 4,800 žrtava, mnoge od njih su djeca, 750,000 nagaznih mina i neeksplodiranih ubojitih sredstava koja zagađuju zemlju od rata koji je trajao od 1992 do 1995. Kao rezultat toga, UNICEF je finansirao čitav niz aktivnosti upozoravanja na opasnost od mina u Bosni i Hercegovini. Nikola je jedno od skoro 100,000 bosanske djece koja su vidjela lutkarske predstave koje sponzorira UNICEF, koje upozoravaju djecu na opasnost od nagaznih mina. Te predstave se igraju u školama a izvodi ih lokalni neprofitni projekat Genesis. “UNICEF je lider u podučavanju djece o nagaznim minama i o tome kako da sebe zaštite,” kaže Nikola. “To je važno, jer 85 procenata djece žrtva nagaznih mina umire prije nego stigne u bolnicu.” U 2004. Nikola je bio zamoljen od strane UNICEF-a da se obrati svjetskim liderima iz preko 140 zemalja koji su se okupili u Nairobiju, glavnom gradu Kenije na samitu pod nazivom Svijet bez mina, koji je izvršio pregled napredovanja u implementaciji Ugovora o zabrani protupješaèkih mina iz 1999.

Iako je bio veoma nervozan i slabo govorio engleski jezik, Nikola je hrabro prihvatio taj izazov. Radio je vrijedno sa nastavnikom engleskog jezika tokom mjeseci pred samit i èesto vježbao svoj govor. “Njegova škola, direktor i njegovi drugovi iz škole su mu pružali veliku podršku – svi su mu pomogli da se pripremi”, kaže Dijana Pejić, program menadžer u projektu Genesis koja je sa Nikolom putovala u Keniju. Stojeæi na podijumu uz izvršnog direktora UNICEF-a Carol Bellamy, i pred kamerama i preko 1000 lidera i struènjaka za protuminske akcije, Nikola im je isprièao o svom životu kao preživjele žrtve nagazne mine. “Moja je poruka jednostavna”, rekao je i priveo svoj govor kraju.

Uradite sve što je u vašoj moći da zaustavite korištenje nagaznih mina i spriječite da djeca i odrasli budu ranjeni ili ubijeni minama. Zaustavite nasilje prouzrokovano minama. Dozvolite svoj djeci na svijetu da žive slobodno i bezbrižno.” Nakon toga je imao pres konferenciju i bez problema odgovarao na mnoga pitanja koje su mu postavljali novinari na engleskom jeziku. “Bio je divan. Nije napravio ni jednu grešku”, rekla je Pejić. Nikolino putovanje u Keniju je imalo značajan učinak na njegov život. Bio je u mogućnosti da posjeti jedan novi kontinent, da se upozna sa ljudima iz cijelog svijeta i da poboljša svoju spsobnost da govori javno. Sve ovo je učinilo čuda za njegovo samopouzdanje. “Putovanje avionom, put u Afriku – to je za njega bilo kao put u svemir”, kaže Pejić. “Ali bio je veoma hrabar i ja mu se izuzetno divim zbog toga. Mislim da će mu to ostati prekrasna uspomena za cijeli život.”

Napisao Mathew Bolton za UNICEF Bosna i Hercegovina

 

 
Search:

 Email this article

unite for children