Uvod
Primarni cilj obrazovne reforme u BIH se može sažeti u dvije riječi: kvalitet i modernizacija. Uprkos ostvarenom napretku, stvaranje inkluzivnog, ne-diskriminatornog obrazovnog sistema još uvijek predstavlja izazov za reformu obrazovanja koja je u toku. U BIH, odvojeni obrazovni sistemi zasnivaju se na političkoj ili vjerskoj/kulturalnoj podjeli, promovirajući etničko razdvajanje i nepovjerenje. Kao rezultat komplikovane edministrativne strukture koju je uspostavio Dejtonski mirovni sporazum, obrazovni sistemi, kao uostalom i drugi društveni sektori, pod nadležnošću su 13 ministarstava a svako od njih ima svoje odvojene legislativne i izvršne uloge kao i neuravnotežene budžete.
Škole u BIH sve više postaju nesigurno područje za djecu, uz porast nasilja među samom djecom (tzv. “buling”, iznuđivanje novca, itd.) u školi i neposredno oko školskih objekata. Romska zajednica trpi nasljeđe diskriminacije koja je doprinijela sveopšem siromaštvu, nezaposlenosti, bekućništvu i nedostatku pristupa obrazovanju. Problem otežanog pristupa djece sa fizičkim onesposobljenjem školskim zgradama nije riješen uklanjanjem fizičkih barijera u objektima. Djeca sa posebnim potrebama također trpe posljedice nemogućnosti pohađanja raedovne nastave usljed smanjene sposobnosti nastavnika da ispune posebne zahtjeve obrazovanja takve djece. Noviji sistem redovnog inkluzivnog obrazovanja i sistem koji podržava ustanove sa djecom sa onesposobljenjem nastavljaju da postoje patralelno. Kvalitet i inkluzivnost obrazovnog procesa kao i unapređenje obrazovnih sadržaja koji uključuju teme o zdravom načinu života i pravima žena i djece predstavljaju ključnu odgovornost UNICEF –a u rješavanju pitanja diskriminacije.
|
.jpg)
